Jadransko more

Jadransko more, zaljev Sredozemnog mora između Balkanskog i Apeninskog poluotoka; sa Sredozemnim morem povezano je 43 M širokim Otrantskim vratima; najsjevernija mu je točka 45°47' N i 13°35' E, a najjužnija 40°07' N i 18°31' E; površina 138 595 km², volumen 34 977 km³; duljina 423 M, prosječna širina 85 M, prosječna dubina 252 m. Obale J. m. pripadaju SFRJ (→ Jugoslavensko primorje), Italiji, Albaniji i Grčkoj; ukupna duljina kopnene obale iznosi 3737 km (jugosl. 56%, tal. 33%, alb. 11%); otočne obale 4130 km (jugosl. 97%, grč. 2%, tal. 1%). Cijelo jadransko primorje ima 104 000 km² (tal. 60%, jugosl. 30%, alb. 10%); 14,3 mil. st. (tal. primorje 11 mil., jugosl. 2,1 mil., alb. 1,2 mil.); prosječna je gustoća naseljenosti 130 st./km². J. m. nastalo je na kraju neogena u pliocenu, a svoj današnji oblik dobilo je potkraj pleistocena; s dio bio je u toku mlađeg tercijara kopno (postepeno zasipano nanosima rijeka); koje je potopljeno izdizanjem mor. razine za oko 100 m krajem pleistocena. Morfogeneza J. m. traje i danas; i obala J. m. spušta se, a z diže pa je stoga jugosl. obala jedna od najrazvedenijih obala u svijetu (iza norv. i grč. obale). Palagruškim pragom J. m. podijeljeno je na s plići i j dublji dio; ji od Palagruže pruža se Južnojadranska zavala s najvećom dubinom od oko 1233 m; s od spojnice Pula–Ravenna dubine su ispod 50 m; izobata od 100 m pruža se našom j obalom, od Dubrovnika do Kornata ide vanjskim rubovima otokâ, a zatim poprijeko do tal. obale spuštajući se prema Monte Garganu i Otrantu; od Tršćanskog zaljeva do Otranta, uz tal. obalu, pruža se izobata od samo 25 m (obilje sedimenata donose brojne tal. rijeke). Dno uz obalu prekriveno je recentnim muljevito-pjeskovitim naslagama, a strujama se nanos prenosi po cijelom J. m. do Južnojadranske zavale. Jugosl. je obala strma, s mnogo otoka, otočića, hridi i grebena; z obala je slabo razvedena (Tremiti i Pianosa); na s kraju J. m. počinje niska obala koja se pruža duž cijelog tal. dijela kopna; alb. obala također je pretežno niska i plitka s brojnim malim lagunama i jezerima; jedini je otok Sazan; grč. obali pripada nekoliko otoka uz s obalu otoka Krfa; najveći su poluotoci Istra, Pelješac i Gargano. J. m. nalazi se na granici između suptropskog (mediteranskog) i umjerenog (evropskog) klimatskog pojasa s jačim kontinentalnim utjecajem u s dijelu, a mediteranskim u srednjem i j dijelu; zbog toga se J. m. ubraja u topla mora. Sve se to odrazuje na vrste obalnoga biljnog i vegetacijskog pokrova. Temp, zraka najniže su u januaru (sr. 2 °C na s, te oko 10 °C na j Jadranu), a najviše u julu (sr. 22 ··· 26°C). Oblačnost je na Jadranu mala, prosječno ⁴/₁₀ i raste od otvorenog mora prema obali, stoga je insolacija velika (j od Raba više od 2500 h/god.). Vidljivost je redovito velika (20 ··· 30 km); ponekad ljeti uz sz obalu sumaglica smanjuje vidljivost na manje od 10 km. Magle su rijetka pojava, najviše ih je u jesen i zimi; u toku godine do 30 dana na s Jadranu (Kvarnersko područje do 50 dana godišnje, najčešće za juga), 5 dana na središnjem i 1-2 dana na j Jadranu (uz alb. obalu i u Otrantskim vratima do 10 dana). Oborina je više zimi nego ljeti, a količina im raste od otvorenog mora prema kopnu (od 500 do 900 mm godišnje). Temp, površinskog mor. sloja (na otvorenom moru) najniže su u februaru (7 ··· 13 °C), najviše u augustu (oko 24 °C), a rastu od sjevera prema jugu. J. m. ubraja se u slanija svjetska mora; slanost mora ovisi o snazi tekućica s kopna i 6 izmjeni vode s Jonskim morem pa je veća na j i i dijelu (u s dijelu oko 31 ··· 38‰, a u j dijelu 38 ··· 38,9‰). Gustoća je mor. vode od 1,026 do 1,029 g/cm³. Na otvorenom boja je mora intenzivno modra, a bliže obali često zelenkasta, nakon velikih kiša žućkasta. Prozirnost raste od s prema j i od obale prema otvorenom moru; u s dijelu 5 ··· 39 m (sr. 20 m), u j dijelu 17 ··· 56 m (32,5 m), u središnjem dijelu 14 ··· 50 m (31 m); u Kvarnerskom zaljevu 10 ··· 28 m (19,5 m). Morske struje nemaju posebno navig. značenje. Opće površinsko strujanje jest ciklonalno; u zimskom razdoblju jače je uz i obalu, dok u ljetnom razdoblju prevladava izlazna struja uza z obalu (prema Otrantu). Prosječna je brzina struje 0,5 ··· 1,0 čv, a u kanalima i uskim prolazima struje su nešto jače. Mor. mijene su mješovita tipa; amfidromijska točka nalazi se u visini Ancone. Amplituda mor. mijena raste od j prema s; sr. je amplituda u j dijelu oko 23 cm, u središnjem do 45 cm, a u s dijelu do 90 cm (Rovinj 49 cm, Koper 66 cm, ekstremna u venecijanskoj luci do 150 cm). Na J. m. pusu vjetrovi različite učestalosti, trajnosti i brzine; najčešće puše maestral i jugo, a zatim bura (i tramuntana). Čest je slučaj da na s J. m. puše bura, a na središnjem i j dijelu jugo; jedna granica tih vjetrova jest viška paralela, a druga je u Kvarneru. Ljeti prevladava pravilna izmjena slabih do umjerenih dnevnih vjetrova: na otvorenom moru e tezi j ski vjetar maestral, uz obalu danju maestral (zmorac) a noću burin. Prevladavaju vjetrovi do 6 Bf; olujni vjetrovi (7 i više Bf) pusu najčešće u zimskom razdoblju (oktobar-mart); na j dijelu najčešći je jugo (traje 2-3 d) i levanat (1-2 d), pa oštro (< 24 h) i lebić (< 24 h); na s dijelu najčešća je bura (2-3 d) pa levanat (< 24 h) i jugo (do 2 d). Valovi visoki 2,5 ··· 3,5 m zapažaju se u svim dijelovima J. m., a oni visoki 3,6 ··· 6 m dvostruko su rjeđi; najviši valovi 6,1 ··· 9,0 m (ekstremni i više) mogu se za olujna juga pojaviti u Kvarneru, a za oštra u j dijelu J. m. (najviša vama visina izmjerena je u sjevernom dijelu J. m. 10,2 m za olujna juga u decembru 1979. i 7,2 m za olujne bure u januaru 1981). Valovi mrtvog mora javljaju se na pučini nakon prestanka vjetra od 4 Bf ili jačega, a najčešće za juga (trulo jugo) i maestrala (maestralun); valovi viši od 4 m jesu rijetki (nakon olujna juga u novembru i decembru). J. m. nije homogena ekološka cjelina. Palagruški prag dijeli ga na plići i ribom bogatiji s litoral te j duboki i siromašniji batibental; obalne vode također su bogatije ribom od otvorenog mora. Ukupan god. ulov oko 380 000 t: Italija 320 000 t (srdele oko 40 000 t, inćuni 60 000 t, tune 1000 t, školjke 100 000 t, ostalo bijela i pridnena riba te glavonošci i rakovi; ribar, flota oko 2800 brodova). SFRJ 50 000 t (srdele oko 35 000 t, papaline 3000 t, tune 1000 t, inćuni 200 t, školjke 1000 t, ostala bijela riba, glavonošci, rakovi; flota 230 brodova). Gl. ribar, središta jesu: Izola, Rovinj i Zadar u Jugoslaviji te Chioggia i San Benedetto del Tronto (koćarska baza) u Italiji. U podmorju J. m. ima ležišta nafte i plina. Na tal. jadranskoj obali nastale su dvije velike industrijsko-lučke zone (Marghera kraj Venecije i Zavije kod Trsta); u SFRJ se formiraju takve zone kod Kopra i u području riječkoga lučkog kompleksa. Najveći su brodogradilišni centri Rijeka, Split, Pula, Trogir i Kraljevica na jugosl. obali te Trst, Monfalcone (Tržič) i Ancona na tal. obali. U krajnjem s dijelu Jadrana nalaze se najveće jadranske luke, Trst i Venecija u Italiji te Koper i Rijeka u SFRJ; ostale veće luke: na jugosl. obali Šibenik, Split, Kardeljevo i Bar, a na tal. Ancona, Bari i Ravenna, na alb. obali Drač i Valona. Između i i z obale J. m. postoje poprečne trajektne veze: Zadar–Ancona, Split–Pescara, Dubrovnik–Bari i Bar–Bari. Međunar. aerodromi: kod Pule, na Krku, kod Zadra, Splita, Dubrovnika i Tivta (SFRJ) te kod Trsta (Monfalcone), Venecije, Barija i Brindisija (Italija). Zbog visoka stupnja litoralizacije J. m. sve je više zagađeno humanim efluentom, teškim metalima, ugljikovodicima, radionuklidima te krutim otpadom. Gl. izvor zagađenja jesu rijeke (osobito Po), oborine, ispusti, mor. dumping, brodovi, podmor. bušotine (nafte i plina), pri čemu je tal. udio u zagađenju Jadrana nekoliko puta veći od našega. Sve to utječe na smanjenje prirodne kvalitete mora, a osobito na poremećenje u prehrambenom lancu. – J. m. oduvijek je bilo najbliža spona središnje i s Evrope sa Sredozemljem. Jadranom su se već u prehistoriji razmjenjivala dobra. Poznat je pradavni → jantarski put. Od mlađega kamenog doba uzduž i poprijeko Jadrana obavlja se razmjena dobara, isprepliću se tehnološki i kult. utjecaji izrade alata, bojenoga posuđa, plovila, oružja, nabave i uzgoja stoke i biljaka. Značenje J. m. kao plovidbenog puta uzrokovalo je stalne borbe za prevlast na njemu. U najstarije doba njegove su obale naselili narodi s Istoka. Na z obalama obitavali su Veneti (osn. luka Atria, poslije Adria), Liburni, Japigi, Mesapi, a na i obali Iliri. Prema Adriji Rimljani su J. m. nazvali Mare Adriaticum. Prije Grka prevlast na J. m. imali su Etruščani. Grci su u svojem koloniziranju Sredozemlja već potkraj ← 7. st. prodrli u Jadran; zaposjeli su Korkiru (Krf), Epidamnos (Drač), Apoloniju (Valonu), osn. uporišta na Korčuli, Visu, u Trogiru, Stobreču, sve do ušća Poa. Vrhunac grč. kolonizacije bio je u ← 6. i ← 5. st. kad je i Jadran ušao u sferu svjetske trgovine. Iliri su svoju brodogradnju usavršili preuzevši grč. tehnologiju, pa su u ← 3. st. intenzivno brodarili i gusarili po Jadranu, osobito u doba kraljice Teute. Kako su gusarstvo i smionost ilir. pomoraca postali ozbiljnom zaprekom rim. ekspanziji na Jadranu, Rimljani su se s njima zaratili i ubrzo zavladali i jadranskom obalom za više stoljeća. Nakon propasti Zapadnoga Rimskog Carstva (476) prevlast na J. m. preuzelo je Istočno Rimsko Carstvo (Bizant). Iz Venecije, biz. jadranske luke, prema Carigradu je Jadranom prolazio trg. plovidbeni put između Istoka i Zapada. Dolaskom Slavena, osobito Hrvata (7. st.), koji su se brzo prilagodili životu uz more i prihvatili antičke pom. tekovine (642. hrv. je brodovlje napalo Sipont kod Manfredonije), na Jadranu se pojavio novi faktor u borbi za prevlast, hrvatska država. Ona je s više ili manje uspjeha za narodnih vladara (do potkraj 11. st.) nastojala zavladati gradovima biz. teme Dalmacije i kontrolirati plovidbeni put uza svoju dugu i razvedenu obalu. U bofbi za svoju pom. afirmaciju s vremenom se sve više sukobljavala s Mlečanima. Težak poraz doživjeli su Mlečani 887. U 9. i 10. st. Hrvati i Neretvani zajedno s Dubrovčanima držali su prevlast na Jadranu (dominium maris Adriatici). U tome su im neizravno pomogli Saraceni (9. st.), koji su prodirali na Jadran i nanosili gubitke mlet. brodovlju. Ojačalim hrv. i neretv. vladarima Mlečani su plaćali danak za slobodnu plovidbu uz našu obalu jer je prijevoz dragocjene robe s Istoka bio uvjet opstanka i napretka Venecije. Snaga hrv. pom. moći očituje se u sačuvanim podacima o vojsci i mornarici kralja Tomislava, zatim u obnovljenoj vlasti na moru za Petra Krešimira IV (mare nostrum Dalmaticum) i sudjelovanju brodovlja Dmitra Zvonimira u normanskim ratovima protiv Bizanta i Mlečana. Nakon dolaska Arpadovića na hrv. prijestolje (1102), koji nisu ni vodili aktivnu politiku na Jadranu, i pada Bizanta za 4. križarskog rata (1204), mletačka prevlast na Jadranu postala je gotovo potpuna, iako su je u 13. i 14. st. povremeno ugrožavali Genova i hrv.-ug. država (1358. morala je Venecija nakon poraza u ratu prepustiti Ludoviku Anžuvincu cijelu hrv. obalu). Na moru su u to doba prisutni također Kotromanići i Nemanjići te austr. vojvode koje radi izlaska na Jadran 1382. zaposjedaju Trst. Aktivna mlet. pom. politika i razvoj prilika u Hrvatskoj i Ugarskoj omogućili su napokon Mletačkoj Republici da zavlada → Dalmacijom (do svoje propasti, 1797). Izmaknuvši mlet. vlasti, Dubrovnik je svojom trg. mornaricom i organizacijom brodarstva te okretnom diplomacijom dopirao do tržišta i u luke na Sredozemlju i Crnom moru, Atlantiku i Indijskom oceanu; u 16. st. bio je Dubrovnik simbol naše pom. i trg. afirmacije. Otkriće Amerike i plovidbenih putova za Afriku i Aziju prouzročilo je stanovitu stagnaciju pom. trgovine na Sredozemlju, pa i na Jadranu. Tur. prodor poremetio je raspored snaga i na Jadranu, iako Tursko Carstvo nije nikada preotelo prevlast na njemu. Tur. i mlet. brodovima u 16. i na poč. 17. st. uspješan otpor pružili su senjski → uskoci svojom pom. vještinom i smionošću. U 18. st. Jadran je ponovno dobio pomorsko-trg. značenje. Proglašenjem Rijeke 1717. slobodnom lukom, Austrija preko Hrvatskog primorja suzbija mlet. utjecaj na Jadranu i izlazi na svjetsko tržište, a s njom i pom. trgovina naših gradova. Potkraj 18. st. i na poč. 19. st. na jadranskoj obali došlo je do velikih polit, promjena. U napoleonsko je doba Jadran postao poprištem zaraćenih sila (Francuska, V. Britanija, Rusija), a nakon napoleonskih ratova mlet. su posjedi na našoj obali i Dubrovačka Republika potpali pod austr. vlast. Sjedinjenje Italije i borba protiv austr. vlasti u tal. zemljama potaknuli su suparništvo dviju država na Jadranu. Poraz koji je tal. flota doživjela u Viškoj bitki (1866) nije suzbio težnje Italije da zagospodari Jadranom i zavlada njegovom i obalom; jačanje tal. flote dovelo je u pitanje prevlast Austro-Ugarske na Jadranu. Doba parobroda, koje na Jadranu počinje od pol. 19. st., novo je razdoblje u njegovoj povijesti. Jadran i dalje ostaje poprište borbi između Austrije i Italije. Izlazak Crne Gore na more (1878), formiranje alb. države i potiskivanje Turskog Carstva s Jadrana (1912-13) nisu promijenili odnos snaga na Jadranu. U I svjetskom ratu Jadransko more bilo je sporedno ratište koje nije utjecalo na općenit razvoj ratovanja. Na početku rata akcije austroug. RM bile su usmjerene na obranu vlastitih pom. komunikacija i blokadu crnogorske obale. Brit, i franc, flota ugl. je osiguravala opskrbljivanje Crne Gore. Ulaskom Italije u rat (Londonski sporazum 1915) Italija je okupirala alb. otok Sazan i luku Valonu (decembar 1914); prevlast na moru prešla je na stranu Antante (→ Drač). Najznačajnije akcije vođene su u Otrantskim vratima. Nakon I svj. rata i jadranska obala pripala je Kraljevini SHS (Jugoslaviji) osim otoka Lastova, Lošinja i Cresa, grada Zadra te čitave Istre i Rijeke, koji su potpali pod tal. vlast (Rapalski ugovor 1920). Pretenzije Italije da zavlada i jadranskom obalom osobito su se očitovale za fašističkog režima (okupacija Albanije 1939). U II svj. ratu ratne akcije na J. m. počele su 1940, ulaskom Italije u rat (→ Svjetski rat, drugi); za grčko-tal. rata djeluju brit. i grč. podmornice. U aprilskom ratu 1941. Italija je okupirala jugosl. obalu. Na J. m. pom. prevlast imala je Italija. Oslobodilački rat zahvatio je čitavu Jugoslaviju (→ Narodnooslobodilački rat na Jadranu); 1942. značajna je po stvaranju partizanske mornarice (→ Prvi mornarički odred). Nakon kapitulacije Italije (8.9.1943) borbu protiv njem. pom. snaga na i Jadranu vodi → Mornarica NOVJ. U toku 1944. na J. m. djeluju manji sastavi savezn. pom. snaga (brit., franc, i amer. ratni brodovi) s osloncem na tal. luke. Des. operacijama jedinice NOVJ i Mornarice NOVJ oslobađaju pojedine otoke i dijelove obale, a → završnim operacijama čitavu i jadransku obalu (s Istrom i Trstom; 1. 5. 1945).