sidro

sidro, čelični odljevak ili otkivak koji, ukopan u mor. dno, masom i oblikom preko sidrenog lanca odn. sidrenjaka, drži brod na točki sidrenja; struk sidra u donjem dijelu ima krakove, a na gornjem dijelu završava sidrenom karikom (za privez sidrenjaka odn. sidrenog lanca). Danas su na brodovima ugl. zglobna (patentna) sidra (bez motke); sidreni struk u donjem dijelu završava kranom koji pod određenim kutom nosi sidrene krakove; na gornjem je kraju sidrena karika za privez sidrenjaka odn. sidrenog lanca. U suvremenih zglobnih sidara povećana je ploha sidrenih krakova na račun sidrene mase pa Danforthovo sidro sve više istiskuje Hallovo. Prema namjeni s. se dijele na brodska, čamčana i specijalna. Gl. brodsko s. služi za redovno sidrenje (desno i lijevo pramčano s.); rezervno brod. s. slično je glavnome s., a imaju ga brodovi s opremnim brojem EN > 200; strujno sidro (¹/₃ ··· ¹/₂ mase gl. s.) redovito je na krmi, a služi za održavanje usidrenog broda u željenu smjeru, za odsukivanje i si. (brodovi s EN < 205 ne moraju ga imati); sidarce, najmanje brod. sidro, služi za manevar u luci i za zapinjanje gl. s. (bolje ga ukopava u mor. dno). Masa (P) gl. s. određuje se formulom P = 3 · N, gdje je N opremni broj broda (ovisi o plovidbenoj kategoriji te o namjeni odn. vrsti broda); brodovi koji plove područjima opasnim zbog leda, moraju imati i posebna s. za led (ugl. manja i jednokraka sidra). Čamčano s., sidro manje mase (do 30 kg) za sidrenje čamaca i malih jahti; može biti admiralitetsko, Danforthovo, kišobransko, C. Q. R. odn. plužno. Specijalna s.: polusidro ili plužno s. (za plutače), štitno (za brodove svjetionike), gljivasto (za svjetleće plutače i dr. plovne oznake), kotva (za riječne brodove, brodice i čamce), kišobranasto (za čamce), mačak (za lovljenje izgubljenih predmeta na mor. dnu), vijugasto (za svjetleće plutače, muljevito ili pjeskovito mor. dno), kukasto i blok-sidro (za mrtvi vez). Svako s., osobito brodsko, podvrgava se ispitivanju odljevenog materijala (uključno i čvrstoće na istezanje), oblika i funkcioniranja; na s. se ubilježuje propisan znak i izdaje svjedodžba o ispravnosti sidara i lanaca (u SFRJ Jugoregistar). – U poč. je s. bilo kamen, zatim drvena oblica punjena olovom (s krakovima i bez njih); po obliku slično današnjem s. bilo je istočnoindijsko sidro; Feničani i Grci uvode željezno s. sa dva kraka (← 6-8. st.); prva s. sa 2 kraka imala su drvenu motku; W. Rodger izradio je s. sa željeznom motkom (1846); A. Porter dao je s. preklopnu motku 1860 (admiralitetsko sidro); Trotmannovo s. bez prečke i s pomičnim krakovima prelazak je na zglobno sidro, a Martinovo s. početak je zglobnog sidra; dalji tipovi s. nose imena izumitelja; 1885. brit. Admiralitet uveo je Inglefieldovo s. (posebne čvrstoće); 1906. javlja se Martinovo sidro, a 1910. Dunnovo sidro; od 1891. daje se prednost Hallovu sidru; 1949. konstruirano je Danforthovo sidro. Tada je bilo više od 60 priznatih tipova sidara, ali se Hallovo najviše upotrebljavalo. Suvremeni trg. i rat. brodovi sve se više opremaju s. sličnim Danforthovu, ali s većom površinom krakova koji završavaju šiljasto. Najteže i najstabilnije sidro antičkih trijera upotrebljavalo se u pogibelji, a nazivalo se sveto sidro; otuda i potječe znak sidra za simbol nade.