infracrveno zračenje

infracrveno zračenje (kr. IC-zračenje), dio spektra elektromagn. valova, valnih duljina od oko 0,8 do 1000 μm (valna duljina veća nego u vidljive svjetlosti, a manja od ultrakratkih radio-valova). Izvori. i. z. sva su tijela na temperaturi višoj od apsolutne nule; tehnički su mu izvori žarulje, kremena i živina svjetiljka; prenosi toplinu, prodiru bolje od svjetlosti kroz maglu, kišu, dim i sl.; IC-pretvaračima pretvara se IC-slika predmeta u svjetlosnu (vidljivu) sliku. Primjenjuje se u spektroskopiji, astrofizici, industriji, fotografiji, telekomunikacijskoj tehnici i kućanstvu. U oružanim snagama omogućuje borbene akcije u meteorološki nepovoljnim prilikama. – I. c. zračenje otkrio je 1800. W. F. Herschell (1738-1822).