astronomska navigacija

astronomska navigacija, navig. sistem u kojemu se vođenje broda temelji na zbrojenoj navigaciji i na opažanju neb. tijela (noću: Mjeseca, Venere, Marsa, Jupitera, Saturna i navig. zvijezdâ, posebno Polare; u sumraku: planetâ, zvijezdâ i eventualno Mjeseca; danju: Sunca, eventualno Mjeseca, i iznimno Venere). Primjenjuje se u oceanskoj plovidbi odn. na otvorenom moru. Važniji svakodnevni zadaci: kontrola stanja kronometra, proračun početka i završetka svitanja odn. sutona, izbor i identifikacija neb. tijela; kontrola devijacije kompasa mjerenjem azimuta, posebno u času izlaska (zalaska) Sunca; određivanje astronomske pozicije broda. Mjerenjem visine neb. tijela u trenutku prolaska kroz meridijan i visine Polare računa se geogr. širina (paralela) broda. Jedna astronomska linija pozicijâ služi i za kontrolu kursa i prevaljenog puta, za provjeru zbrojene pozicije i za sigurnije prilaženje obali s otvorenog mora. Radio-hiperbolna ili radarska linija pozicijâ, posebno satelitska pozicija, pridonosi pouzdanosti navigacije. Za vođenje a. n. potrebno je imati astronomsko-navig. pomagala; danas elektron. računala sve više zamjenjuju tablice. – U najstarija vremena u plovidbi se orijentiralo prema zvijezdama i Suncu te prema smjeru vjetra (najčešće monsuna). Portugalci među prvima (15. st.) uvode metode a. n.; računala se geogr. Širina i plovilo se ugl. po paraleli jer pomorci nisu znali odrediti geogr. dužinu. Na prijelazu iz starog u novi vijek bili su poznati Jakovljev štap, astrolab te pješčani sat; uvođenjem nonija na oktant (1631) povećala se točnost mjerenja visinâ. Za određivanje geogr. dužine poč. 16. st. upotrebljavala se metoda Mjesečevih daljina. U 15. st. javljaju se naut. tablice i naut. godišnjak (s podacima za određivanje geogr. širine opažanjem Polare). Izum sekstanta (1731) i kronometra (1735) označio je početak suvremene a. n.; od 19 st. razvoj navigacije usmjeren je prema traženju točnijih metoda određivanja astronomske pozicije broda.