aberacija

aberacija (lat.). 1. U optici, greška pri stvaranju slike zbog nesavršenosti optičkog sistema; sferna a. uzrokovana je geometr. značajkama upotrijebljenog optičkog sistema; objektivi u kojih je izbjegnuta a. nazivaju se aplanatski ili aplanati; kromatska a. uzrokovana je razlikom u indeksu loma svjetlosti različitih frekvencija (boja); optički sistemi u kojih je izbjegnuta a. nazivaju se akromatskima, a u kojih su izbjegnute sve ostale greške anastigmatskima. 2. U astronomiji, pojava razlike između prividnog i pravog položaja promatranog neb. objekta; izazvana je relativnim gibanjem motritelja prema objektu te konačnim iznosom brzine svjetlosti. Na Zemlji najveći kut aberacije, aberacijska konstanta, iznosi oko 20,5". Za zvijezde: dnevna aberacija (0,32" · cos φ) nastaje zbog rotacije Zemlje; godišnja aberacija zbog gibanja Zemlje oko Sunca; sekularna a. zbog gibanja čitava Sunčeva sistema. A. planeta i njihovih satelita promjenjiva je veličina; ovisi ο gibanju Zemlje i promatranom objektu. Vrijeme potrebno da svjetlost stigne od promatranog objekta do promatrača, naziva se aberacijsko vrijeme. A. je otkrio J. Bradley (1725) na temelju brzine svjetlosti koju je odredio O. Römer (1675).